Ženi nije mjesto (samo) u kuhinji, ali kuhinja je mjesto samo za ženu


“Zlato moje, shvati da ljubav ide kroz želudac”, govorila mi je oduvijek majka. Ne znam slažem li se u potpunosti s njom, ali više sam se puta uvjerila da su čudni putevi ljubavi.
No, na početku odmah da vas upozorim da tekst koji je pred vama dolazi ne iz kuhače, već iz pera žene čiji popis ukusnih jela koje zna spremiti stane otprilike u jedan SMS. Međutim, iako se slažem da i dalje živimo u pomalo seksističkom društvu, stvari ipak gledam malo drugačije, a sve pod cijenu da me ocrnite, ne shvatite i oštro kritizirate. Neću ni napominjati koliko neukusne šale o tome gdje je ženi mjesto, a gdje muškarcu (sigurno vas ovo asocira na onaj vic tko je sa stražnje strane dok jedan kuha) izazivaju u meni čisti i apsolutni prezir. Pomalo i  prezirem jednu skupinu žena koja je moja trenutna ciljana meta, ne nužno i publika.
Inače sam mišljenja da veze u kojima obje strane razmišljaju identičnim načinom ne mogu opstati. Pod ovo identično aludiram na mozak. Za mene je oduvijek žena bila i treba biti ono što i jeste – samo i isključivo žena. Ne nužno nesposobna raditi stvari koje može i muškarac (želite li zaista mijenjati dijelove automobila?), ali ostavimo to u folderu “nepotrebno”. Isto tako smatram da i muškarac mora biti pravo muško u svakom segmentu života, inače njegovu upitnu muškost možemo opisati nekim drugim izrazima koji završavaju sa nastavkom “seksualac”. Znači, veza u kojoj su dva jaka muška karaktera ili obratno, po mom osobnom viđenju često nema uspjeha. Dakle, evo prve kritike koju mi slobodno možete uputiti. Ja sam vjerojatno ovim kratkim izlaganjem ispala staromodno i zatucano žensko.
Ali, ovo staromodno žensko u jednom će napraviti iznimku. Pisat ću vam kao muškarac, jer kada je riječ o ovakvoj delikatnoj temi, bojim se da se u muškom mozgu nalaze puno logičnija razmišljanja.
Cijela moja postavka prije nekoliko godina, da ne kažem desetljeća, bila bi apsolutno normalna i društveno prihvatljiva. Ali onda je došla ta velika emancipacija, taj prokleti feminizam i stvari su se totalno izokrenule naglavačke. Da nije te emancipacije, čisto sumnjam da bi danas ovoliko veza završavalo prekidima, a brakova razvodom. Razmislite malo i o tome.
Shvaćam, neka promjena prema ženama morala se dogoditi. Društvo jeste bilo seksističko, patrijarhalno i često nepravedno prema ženi. No, sada kada konačno živimo u emancipaciji ne mogu ne gledati na cijelu tu svojevrsnu revoluciju kao obični dvosjekli mač.
Ako se vratimo u vrijeme naših mama, da ne kažem baka, i usporedimo stvari sa onima kakve su danas, priče će se sigurno i dalje u mnogočemu razlikovati. Moja bi baka nakon svog propalog braka rekla kako je bila žrtva domaćinstva koje je vodila uz to što je radila, dok moja mama uživajući u svom braku tvrdi da bi sve dala da može biti isključivo kućanica.
Mene možete uvrstiti u sredinu koja je odrasla među neću reći ženama, već djevojkama, koje su snove o svojoj budućnosti gradile na nekim amerikaniziranim, isforsiranim idealima. Po tko zna koji put spomenut ću Carrie Bradshaw koja je djevojkama u čijem sam društvu i ja bila, postala svojevrsni simbol emancipacije novog doba. Prije tih pet godina kada smo počinjale graditi snove o budućim karijerama, na jednom tipično muškom fakultetu, bilo je nepoželjno uopće spominjati mogućnost da ijedna od nas jednoga dana postane domaćica. Kada su nas muške kolege upitale planiramo li kuhati, peglati, prati i čistiti, planiramo li se uopće i udati, neke od nas znale su doslovno odgovoriti “Pa to ni Carrie ne radi!” A svi ti tada dječaci dolazili su iz kuća o kojima su pažljivo skrbile njihove mame, mame kao slike njihovih budućih izabranica.
Ne moram ni napomenuti da smo tada gotovo sve redom bile same, glavama zabijenim duboko u knjige ne vidjevši u njima ništa drugo doli izvora zarade jednake kao ona što je može ostvariti muškarac. Ne moram također ni napomenuti da smo o vezama znale nešto malo, praktički ništa. Još je apsurdnije da naglasim kako prostor odakle dolazimo i gdje jesmo sve je samo ne blistavi Manhattan, te da priča o ručkovima u skopocjenim restoranima i životima u hotelu ostaje daleko od realnosti?
Između svoje okoline i svog odgoja nalazim se ja koja nadobudno mislim da se može oboje, ovisno na koji način i koliko žena želi držati konce u svojoj ruci. Želi li potpuno zavladati svijetom u kojemu i dalje vladaju muškarci, želi li ravnopravnu podjelu, jednakost, želi li prihvatiti obje uloge i odigrati ih po dobrom starom multitaskingu onako kako samo žena zna?
Činjenica je da žena zaista može svašta. Ne mora se odreći ni svojih snova ni ambicija kako bi bila uzorna majka i domaćica. To je onaj ključ emancipacije koji možda još nije pronađen ili žene još nisu sigurne koju točno bravu taj ključ otvara. Naime, oduvijek su žene bile te koje žele svašta, ali nikako nismo mogle točno definirati što je to što želimo. Onda, kada se rodio feminizam, rodila se i isprika da se dobije što se hoće, a ujedno i isprika da se na jedan tipično ženski način manipulira muškarcima.
Prvo se čudo dogodilo onda kada su žene dobile sve što su htjele. Da bi naučile kako živjeti sa svime time, bit će potrebno još jedno, novo čudo. Prije svega, žena mora naučiti što zapravo znači jednakost.
Ta jednakost dolazi u svakom segmentu vaše veze. Pod tim ne mislim na situaciju kada dolazite kući, a vaš dragi sa ružičastom keceljicom i žutim rukavicama riba pločice na kupaonskom podu. Ili nastavak situacije kada vi uskačete u odjelo vodoinstalatera i popravljate cijev koja je puknula u podrumu, jer navodno, ako žena može u muškom odijelu pokoriti svijet, onda može i muškarac promiješati kuhaču.
Ne smatram to pravim oblikom jednakosti, po meni je to jedna nakaradna slika u čiji portret ne želim nikako uskočiti, po meni je to jedno nepotrebno igranje sa iskonskim ulogama. Kako zapravo žena može razmišljati da je uloga domaćice, koja je samo jedna u nizu uloga koju možemo imati, baš ona najteža? Zar se iz ljubavi ne rade ustupci i slatke stvari, a ne mukotrpne žrtve? Zašto bi se žene nužno morale odreći svog znanja, svojih snova i želja nauštrb toga da zadovolje muškarca? I, posljednje, ali ne najmanje bitno, zašto žene koje i dalje žele tu navodno staromodnu ulogu osuđujete i ocrtavate kao nedovoljno ambiciozne i na kraju kao – žrtve?
Nije li emancipacija, i to ona u vezama, trebala biti baš nešto suprotno od toga? Uvjerena sam da je došlo vrijeme kada žena ima pravo izbora, te da u onome što izabere bude i dalje sama sebi najbolja. Barem da najbolje balansira između onog vječnog trokuta: dama na ulici, k*** u krevetu, i domaćica u kuhinji.
Vjerujte mi, pravo izbora imamo svi. S njime se najteže suočiti u dvoje, kada dolazi vrijeme da svoje snove podijelimo s nekim drugim, da kroz zajedničku budućnost gradimo neke nove ambicije. Ne pozivam žene da se zatvore u četiri zida i zaborave svoje snove. Podsjećam vas da ne zaboravite da se u kuhinji ne krije kraj vašim snovima, već početak nove životne putanje za koju vam ne treba fakultet, a koja može biti teža od svih fakulteta. Zamoljavam vas da se ne odreknete ni onih djevojačkih snova o ljubavi, o stvaranju obitelji, o brizi i njezi prema onima koje ćete najviše zavoljeti. Nemojte se odreći ni svog mjesta u kuhinji. Ne odobravam činjenicu da vas muškarac ne cijeni i ne zadovolji, zalažem se za to da vas nagrađuje, mazi, pazi i cijeni. Da vas cijeni jednako i kada dolazite kući nakon napornog radnog dana, kada zarađujete više nego on, ali i kada skuhate ručak koji je možda nezgodom zagorio. Dokle god sve uloge igrate sa jednakom ljubavi, on to sigurno hoće.
Jer, čudni su putevi ljubavi. Ne ide ljubav isključivo kroz želudac, ali zalogaji u dvoje itekako su slatki.
S ljubavlju, A.
Andrea

Između nedostatka vremena i viška ideja naći će način da vam uvijek iznova definira ljubav. Bježi od usporedbi sa Carrie Bradshaw, ali je uvijek nekako sustignu...

Možda ti se i svidi...

O MENI

Andrea

Andrea

...Između nedostatka vremena i viška ideja naći će način da vam uvijek iznova definira ljubav. Bježi od usporedbi sa Carrie Bradshaw, ali je uvijek nekako sustignu. Prepoznat ćete je po mirisu "La vie est belle” dok vam suptilno proviruje u život. Srećom, o svom životu neće pisati u trećem licu.

PRATITE ME

You can follow me on these social networks

Instagram

Instagram
Instagram
Instagram
Instagram
Instagram
Instagram

Facebook